Ako se pita publiku i pogleda brojeve prodanih ploča i koncert a uz to još i koliko dugo traje, Lepa Brena nosi oznaku najveće glazbene dive na prostorima bivše Jugoslavije. Interesantno je, da uprkos popularnosti i trajanju mnogi ne znaju, da je osim velike glazbene zvijezde ona sve ove godine i vrlo uspješna poslovna žena. Iza nje je više projekata, u kojima je sudjelovala ili čak realizirala ih sama, a na jesen kreče u novi. U nešto, što je vezano za žene. Puno i konkretnije o tom još nije govorila, ali povodom koncerta 2. jula u Music parku u slovenskim Dekanima i 40 godina na sceni rekla je mnogo drugoga u intervjuu za estrada.si

Ove godine slavite 40 godina na sceni. Planirate neki specijalni koncert s gostima? Turneju? Dokumentarac?
Mislim da je u šou biznisu na prostorima bivše Jugoslavije postalo deplasirano da planirate nešto godinu ili dvije unaprijed, kao što smo to nekada radili. Ulaganja u svaki projekt su vrlo ozbiljna bilo da radite cd, dokumentarni film… što god da radite, morate da se posvetite tom poslu, planirate realizaciju oko godinu dana unaprijed. Na našim područjima praksa je da možete da isplanirate nekih šest mjeseci unaprijed, ali uz veliki rizik. Iako skoro nismo imali nikakve ratne, političke i ekonomske turbulencije, imali smo svjetsku pandemiju. Znali smo da će korona trajati nešto duže, eto neke dvije godine. Iz situacije sa koronom ušli smo u ratnu priču na istoku Evrope. Iz jedne ekonomske, psihički teške situacije, ušli smo u drugu neizvjesnost. Vrlo je teško shvatiti da imamo rat bilo da je on na Istoku ili Zapadu ili u sredini… bilo da ste mali ili veliki, on je poguban za sve. Nažalost, čini se da smo mi Balkanci spremni na svakakve političko-ekonomske, pa evo i zdravstvene potrese, kao da smo navikli na razne šokove i stresove, turbulencije raznih vrsta. Ne bi bilo čudno da se za pet godina pojavi neka nova pandemija koja če napraviti novi ekonomski i politički haos i pokrenuti novo prestrukturiranje, mijenjanje profesija, pravaca… Kada imate mir, treba ga čuvati i njegovati i vrednovati. Niko ne zna što nam donosi sutra. Ja sam željela da mojih 40 godina karijere obeležim na jedan lijep i spektakularan način. Medjutim, naša turneja je krenula na ljeto prošle godine i vrlo intenzivno traje do dana današnjeg. Ona zapravo i neče stati dok ja čini mi se mrdam i dok publika bude voljela da me vidi na sceni. S obzirom da sam veoma živahna mislim da će to potrajati malo duže nego što sam i sama očekivala. Sto se tiče dokumentarnog filma, isto sam uradila. Postojale su ideje za neke velike turneje, ali mislim da ce se te turneje i veliki koncerti ipak dešavati sljedeće godine.

Možda CD? Isplati li se to uopće danas? I kako je s tim u vašem slučaju?
Na ovim našim područjima, gdje nismo evropska unija i gdje još uvijek ima piraterije i sive ekonomije, CD je postao tek forma, nešto materijalno što ćete imati kao uspomenu. Napravili ste ga i to traje od 91. godine. Iako sam se ja prilagodila situaciji baveći se još nekim drugim poslovima osim pjevanja, pjevanje mi je primarno i moja velika ljubav. Uostalom ja sam tu Lepu Brenu kreirala prije punih 40 god tako da nema smisla da je ostavim i napustim. Sada najviše uživam družeći se sa svojom publikom. Koncerti i kontakt sa publikom su najljepši dio posla kojim se bavim. Imam tu sreću da imam supruga koji se bavi svojim privatnim biznisom tako da mi je on mentor i neko sa kim se konsultujem u vezi posla, kao što su tu i moji momci Filip, Stefan i Viktor. Svi oni imaju veoma dobra, konstruktivna, a veoma realna mišljenja u vezi svega čime se ja bavim. Ono sto je kod nas isplativo su digitalne platforme, da ste vlasnici fonograma, svega što je digitalno i vezano za vaše ime i prezime, lik i delo, kao i youtube prava. Dok je u Evropskoj uniji cijena diska jedna priča, na Balkanu je to nešto potpuno drugo. To stoji na nekim niskim marginama, maltene je neisplativo.

Poznati ste bili i kao prva jugoslovenska zvijezda, koja je počela s velikim koncertima po stadionima. Planirate na 40-godišnjicu nešto takvo možda?
Sigurno da ćemo obeležiti ovih 40 godina rada, ali plan je da cijelu priču prebacimo na slijedeću godinu. Svaka godina je sada za mene veliki jubilej.

Smatraju vas za najuspješniju pjevačicu bivše Jugoslavije, još uvijek ste među prvim imenima. Razmišljate možda kad o tome, kakav bi bio vaš put u životu, ako biste nastavili studirati in ne odlučiti za muziku?
Ja sam ’79, ’80 godine kada sam završila gimnaziju u Brčkom upisala turizam na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Krenula sam zaista sa velikim entuzijazmom i planom da završim taj fakultet. To je bila moja želja, a isto tako i želja mojih roditelja. Međutim, mislim da je pjevanje i sam šou biznis moja sudbinska i karmička priča, tako da ne mogu da pričam sta bi bilo kad bi bilo… Mogu da pričam o onome što sam odlučila da radim. Ja sam u životu naučila prepoznavati znakove pored puta. Ako ih ne prepoznajete, znači da vam intuicija nije jaka. Ja sam odmah razumjela da je šou biznis nešto u čemu mogu da uspem. Razumjela sam i da je za ovu vrstu posla potrebna apsolutna posvećenost, strast I ljubav, kao i pronicljivost da pronađete jaku, dobru, drugačiju pjesmu. Za to je neophodan iskren odnos sa vašom publikom i ono što je najvažnije taj odnos mora da se kroz vrijeme njeguje I poštuje.

Toliko godina biti u vrhu velik je uspjeh. U čemu je tajna vašeg trajanja?
Svi ljudi koji su uspješni veoma su posvećeni iskreno svom poslu. To nije posao koji se radi osam sati, to je posao koji se radi i o kome razmišljate 24 sata. Mislim da je šuština svakog uspješnog čovjeka veoma veliki kreativni rad. Neophodna je i strast. Pametni ljudi planiraju i unaprijed vrše procjene, konsultuju se. Ovi ostali sijede, tračare I prepričavaju šta ovi drugi rade, ovi koji su pametni.

S Slatkim grehom napravili ste revoluciju, karijeru, koju je vjerovatno ne samo nemoguće ponoviti nego današnje generacije pjevača teško mogu zamisliti nešto takvo. V vašoj ekipi bilo je nekoliko desetaka ljudi, autobusi, kamioni,… Išli biste danas ponovo u nešto takvo?
Ono što je šuštinski najvažnije, to je da smo mi kada smo radili velike koncerte, koje smo radili u Beogradu i Zagrebu, imali 150 izvođača na sceni, a preko 200 ljudi koji su učestvovali u organizaciji tih koncerata. O tim ciframa i brojkama je teško i pričati. Samo oni koji rade tako velike koncerte znaju kolika je to mašinerija. Jednom kada prođete kroz to, to postaje za vas standard u vašem poslu. Nisam se plašila ni velikih koncerata, ni stadiona, ni raditi po halama… također manjih koncerata. Ja jednostavno u svemu tome uživam. Za organizaciju velikih koncerata treba najmanje 6- 8 mjeseci planiranja i konsulatacija, osmišljavanja svega do najsitnijih detalja.

Što mislite, može se danas pojaviti nova Lepa Brena i napraviti karijeru, kakva je vaša?
Ja lično mislim da je svaka karijera originalna. Ne možete nikada napraviti novog Olivera Dragojevića, Safeta Isovića, Lepu Brenu, Terezu, Mišu Kovača ili bilo koga drugog od svih tih velikih umjetnika. Mi smo svi posebni na svoj način i opet drugačiji jedni od drugih. Da li če postojati neko ko če pjevati od Vardara do Triglava? Danas se u sve previše umiješala politika. Opet, tu su velika ulaganja da bi se postalo velika zvijezda na cijelom tom području. Zvijezda se prosto rađa, onda dorađuje. Morate imati ličnost. Teško je nositi breme slave, tako da uz jak personalitet samo mudra, psihički i fizički stabilna osoba može da bude velika zvijezda.

Vidjet ćemo Lepu Brenu i Slatki greh još ikad zajedno na pozornici? Ne bi li to bilo veličastven i nezaboravan spektakl? Jeste li u kontaktu s momcima? Gdje su preostala četvorica danas, što rade?
Mi smo pravili velike koncerte 2011. godine u beogradskoj Areni, gdje je nastupao Slatki greh sa mnom. Bilo je slatko i interesantno otpjevati sa njima nekoliko pjesama. Međutim, ja danas imam sasvim drugu ekipu. Iz te ekipe Slatkog geha Lepi Bora je preminuo, zatim i bubnjar Mija. U tom nekom okrnjenom sastavu zaista je nemoguće nastupati i to više nije to. Sada postoji neka druga energija i priča. Čujem se naravno sa ostalim članovima, u kontaktu smo i zaista me vezuju lepe uspomene za sve članove Slatkog greha.

Pamtim vaš TV intervju uz legendarni koncert u Mostaru na stadionu 1983. Već tad rekli ste, da je Lepa Brena imidž, od kojeg zavisi toliko i toliko porodica, velika firma, u kojoj radi toliko i toliko ljudi. A ipak malo je ljudi znalo da niste samo pjevačica, nego ste bili uključeni i u same poslove. Smetalo vam je ikad, da mnogo ljudi to nije vjerovalo?
Shvatila sam da osim pojedinaca koji su u toj sferi, nije moguće da čitava nacija razume cijeli taj mehanizam i kako on radi. Muzička industrija je grana privrede koja je recimo u Engleskoj na četvrtom mjestu po izvoru prihoda. Ne znam šta se dešava na našim prostorima, ali je istina da od jednog čovjeka, njegovog glasa i psiho fizičke forme zavisi nekih možda 10 – 20 ljudi, možda i više kada se rade veliki koncerti. Ja sam več od 83. godine shvatila šta je to. Mi smo tada imali neverovatno veliku ekipu. Radili smo puno malih koncerata, putovali smo autobusom gdje nas je bilo 30. Sve muškarci, bez ijedne žene. Jedino žensko čeljade sam bila ja. Oni su navikli na moju psiho fizičku zaista top formu i ja sam bila dio te ekipe. Vrlo profesionalno i ozbiljno sam obavljala svoj dio posla. Kada smo radili filmove bilo nas je i po 200 ljudi u ekipi. Veoma mlada sam naučila da je šou biznis veoma široka, kompleksna priča, privredna grana koja je zapravo veoma ozbiljan biznis. Taj biznis može da ima i veoma ozbiljne, velike prihode. Međutim ja zaista nisam imala potrebu da obučavam druge. Teško kod nas ljudi mogu da prihvate da jedna žena može da bude i lijepa i pametna, obrazovana, vrijedna, sposobna, a pritom veoma realna s obzirom na svu tu situaciju i nenormalnu popularnost u periodu između 82 – 90 godine. Međutim, ja sam i dan danas ostala takva, volim da pravim racionalne i pametne poslovne, kao i privatne poteze. Mislim da je ljudima na našim prostorima nespojivo da jedna osoba može da bude veoma uspješan pjevač, jednako kao i biznismen ili business woman.

U životu pokrenuli ste nekoliko poslova i projekta. Snimili ste 5 filmova, među njima troje Hajde da se volimo, stvorili lutku Lepa Brena, vino, ustanovili produkciju i drugo. Sada idete u posao za žene. U tome ste i kreatorka?
Svaki čovjek koji je u biznisu ono što ga vuče naprijed je ta neka kreativna ideja. Ipak, od ideje do realizacije je jako dugačak put. Ja svoje ideje prezentujem naravno prvo Bobi i mojoj deci, pa onda dalje. Planiram na jesen pored svega ovoga što sam radila i nešto novo vezano za nježniji pol. Za sve dame bez obzira na njihove godine, kilograme, veličine pravit ćemo nešto kako bi uvijek bile lijepe i osjećale se zadovoljno.

To je samo vaš biznis ili je uključena i porodica?
Naravno da je moje projekte uključena cijela moja porodica. Ja volim kada radim sa njima, jer im vjerujem i jer dobivam dobre savjete od njih. Kroz vrijeme, moji sinovi su postali veoma ozbiljni i kreativni momci. Sve ono što smo ulagali u njih zaista je dalo prave rezultate. Čini me zaista sretnom kada radimo kao familija i kada pravimo porodični biznis.

Da li ste ikad razmišljali uči u posao s kojom od muzičkih kolegica?
Rad sa partnerima iz muzičke sfere je mač sa dvije oštrice, tako da ja biram porodicu.

Spomenuo sam filmove Hajde da se volimo. Bit će i 4. dio? O tome se govorilo već prije nekoliko godina, u vezi s tim snimili ste i pjesmu Zar je važno dal se peva ili pjeva. A ona je bilo sve tiho.
Zar je važno dal se peva ili pjeva je pjesma koja je nastala u jednom trenutku. Ta ideja je nastala 95. godine. Mi pjevači, sportisti i ekonomisti se bavimo spajanjem, širimo dobro, povezujemo ljude. Ima puno onih koji pokušavaju da nas što vise razdvoje. Ta pjesma oslikava moju emociju prema ljudima i našem području. Iako ne govorimo istim dijalektom, ipak se svi veoma dobro razumijemo. Ne vidim razlog da dižemo zidove između sebe, kada smo mi upućeni jedni na druge ekonomski, geografski. Ne vidim razlog za sve nesuglasice koje vladaju I koje se često podgrijevaju. Ja sam majka, supruga i žena i dijelim ljude na dobre i loše, na radnike I neradnike. To je jedina podjela koju ja prihvaćam. Ja sam rođena u Jugoslaviji, tu Jugoslaviju sam voljela. Ova zemlja i područje može da se zove kako god hoće, važna je tolerancija i poštovanje. Treba poštovati i razlike. Ako možemo da radimo i surađujemo možemo, ako ne možemo Bože moj. To nije razlog ni za kakav animozitet među nama. Što se tiče filma, još o tome nisam razmišljala. Ne želim cijeli život da radim po nekom šablonu. Vidjet ćemo. Ako se desi neka situacija, desit će se. Filmska industrija na našim područjima je na neki način propala, jer se svuda u svetu njeguju bioskopi, a na Balkanu bioskopi i gledanje filmova gube čar. Drugo, puno ima piroterije, niko neče da ulaže milion, dva evra možda i više u filmove. Baš toliko su koštali moji filmovi Hajde da se volimo i Nema problema. To smo radili u našoj produkciji i morate priznati da to zaista nije mali novac sa kojim bi se neko igrao bez rešene financijske konstrukcije. Pitanje je gdj bi se taj film prikazivao, da li bi se možda od njega pravila televizijska serija.

Pažnja je uvijek bila i za vašu scensku garderobu. Rekao bih da su najpoznatije vaše dvije mini suknje crna i bijela s šljokicama iz 1983 – 84. Imate još uvijek te suknje? Hranite možda scensku garderobu?
Naravno da čuvam moju scensku garderobu. To je sada več jedan ozbiljan magacin sa garderobom u kojoj sam ja pjevala i nastupala i ima je mnogo, mnogo, mnogo.

Gledao sam neki od dokumentarca o country legendi Loretti Lynn. Ona je i kantautorica i za svoje prve autorske pjesme rekla je, da danas, 60 godina kasnije, gleda na njih s smijehom i da su bile ustvari pjesmice. Gledate možda na vaše početke jednako i vi možda?
Iskreno rečeno, kada sam počela da radim sa Slatkim grehom, ja sam pjevala na nekih šest, sedam stranih jezika. Pjevala sam pop svjetsku i disko muziku, kao i izvornu narodnu muziku sa naših područja. Kada sam dobila sve te pjesme, koje su bile slatke i jednostavne, mislila sam da je to previše lako. Morala sam tim pjesmicama na neki način da udahnem energiju, radost i da im udahnem život, nešto što je originalno i drugačije. Na našoj sceni sve je bilo stereotipno i očekivano. Samom svojom pojavom bila sam veoma svjesna šta radim. Bila sam mlada, opuštena, razmišljala sam: ako uspe uspe, ako ne uspe probat ćemo na neki način koji je potpuno drugačiji. Ja sam se ponašala veoma prirodno, iskreno, jednostavno. Publika je to prepoznala i prihvatila. Sreća je kada na sceni ne morate da glumatate, nego ste kakvi jeste. Od tada kada sam počela da pjevam do današnjih dana sam zaista ostala ista.

Kako to da niste nikad odlučili oprobati se i kao autor stihova?
Moram da priznam da kada čujem tekstove od Abbe i kada čujem tekstove od naših autora, vidim da su ti tekstovi toliko dobri I originalni tako da ne bih se upuštala u ono za šta nisam talentovana. Dešavalo mi se da u snu čujem i stihove I melodije, ali nisam uspijevala da sve to zabeležim. Možda će mi se to jednom desiti, možda če se pokrenuti taj dio te neke priče u meni. Volim i da neko razmišlja o meni, pročita što mislim i osjećam i to pretoči u tekst i melodiju za mene. Važno je da ja to osjetim i da oživim tu pjesmu.

Imate svoju najdražu pjesmu iz vašeg repertoara?
Zaista ne mogu da izaberem pjesmu koja mi je najdraža. Od svih, a snimila sam 22 albuma, veoma je teško odrediti. Sve te pjesme koje pjevam je zapravo izabrala publika. Ono što me čini sretnom je kada vidim koliko smo kompatibilni, kada ja pjevam i oni sa mnom, osjećam što i oni osjećaju, vidim da li su srečni, radosni, setni, veseli… kad smo jedno. To je ono što me čini najsretnijom.

Tokom karijere davali su vam različite nadimke. Između ostalog rekli su vam i ministar za radost. Razmišljali ste možda nekad da bi pošli u politiku? Slično vašoj kolegici Zorici Brunclik, koja je razmišljala o kandidaturi za ministra za kulturu?
Nikada nisam razmišljala o bilo kakvom političkom angažmanu. Činjenica je da imam nekoliko prijatelja koji se bave politikom, ali ja nikada ne bih mogla da se bavim tim poslom. Ja volim moj posao, a mislim da publika na Balkanu nema još uvijek tu vrstu demokratičnosti da prihvate da jedan pjevač može da se bavi i politikom. Baviti se politikom je nešto mnogo komplikovanije, barem za mene. Ja volim da sam prema svojoj publici sto posto iskrena, među nama postoji samo radost ljubav, nježnost, nekakva jednakost i simbioza. Za politiku baš i nisam sigurna, da na političkoj sceni postoje isti parametri koje sam sada navela.

Od otmice vašeg starijeg sina prošlo je 20 godina. Je li točno da ni danas ne zna se ko je bio otmičar i zašto? Što mislite o tom da stvari nisu jasne ni poslije 20 godina?
Užasan je taj osjećaj nepravde prema jednoj porodici. Najnevinija su djeca i teško je razumjeti da nam se dešavaju takve stvari. Pored toga, bilo je užasnih stvari poput tog rata i svega ovoga što nam se izdešavalo i činjenica je da je ta rana u našoj porodici zašivena. Mi čuvamo da ta rana prosto ne prokrvari. Bavimo se svako svojim poslom i nastojimo da razmišljamo samo o lijepim uspomenama i da radimo i da se bavimo onim što volimo. Međutim uvijek postoji gorki osjećaj da se tako nešto desilo i da nismo dobili zadovoljenje pravde.

Stefan išao je vašim muzičkim stopama i nazirala mu se uspješna pjevačka karijera. Preko noći je onda povukao se iz muzike. Kako ste odreagirali na to i kako gledate na njegovu odluku?
Moj suprug i ja smo dozvolili našoj deci da biraju što će da rade. Mogli su da se oprobaju u čemu god su oni željeli. Onog trenutka kada shvate ili kada više ne žele time da se bave, imaju taj luksuz da mogu da se prebace na nešto drugo. Tako se desilo i sa našim Stefanom. Svi smo ispoštovali njegovu odluku da on ne želi time da se bavi. Ono sto je najvažnije za svakog roditelja i dijete je da vaše dijete bude sretno i da se bavi onim poslom koji ga čini ispunjenim i zadovoljnim. Ako je on odlučio da se neće baviti više tim poslom i da ne želi da bude javna ličnost mi smo to kao roditelji podržali i dan danas poštujem tu njegovu odluku. Svjesna sam kroz kakve turbulencije, pravde i nepravde sam ja prolazila za ovih 40 godina mog postojanja. Mislim da je Stefan napravio pravi potez i veoma sam sretna što je on sretan. To je ono sto je najvažnije i meni i mom suprugu. Ja nikada ne bih odustala. Kada radite toliko godina, onda više nema odustajanja.

Nekoliko dana prije vas u Sloveniji ponovo nastupiti će i Severina. S obzirom da je isto velika zvijezda, decenijama na sceni i da ste vi sami snimili nekoliko dueta, razmišljali ste možda kad i o duetu s njom?
Vidite, dueti na našoj sceni mogu da budu interesantni možda publici. Činjenica je da je Severina meni izuzetno drago biče. Ono sto predstavlja problem je izvođenje  duetskih pjesama. Severina je na jednom djelu sveta, ja sam na nekom drugom tako da je teško uklopiti i njen raspored I moj. Ipak, svaka dobra pjesma je dobra pjesma i ako bude bilo prilike why not. Bilo bi mi sigurno drago jer je ona jedna sjajna žena I prava lavica.

Foto: arhiva LB